Marino Parać, slikar
slikar, Marino Parać >>>
 

 
 
 
 
 

 
SLIKAR MARINO PARAĆ
>> O MENI


Sve što je Marino Parać naslikao pripada novom tisućljeću, svi su njegovi radovi nastali nakon 2000. godine. Taj podatak, dakako, više govori o osobnim prilikama autora nego li o duhu razdoblja ili o epohalnoj obilježenosti njegova rada. Naime, trebali su se stvoriti odgovarajući uvjeti, trebao je naći dovoljno vremena da bi se mogao prepustiti slikanju, a to se zbilo tek kad je svakidašnji posao mogao zamjeniti djelovanjem za koje je takoreći oduvijek pokazivao sklonosti i zanimanja. Dakle, u mirovini, i s navršenih šest desetljeća Marino Parać je progovorio likovnim izrazom koji je rezultat nakupljene energije i dotad susprezanih ambicija, plod ljubavi prema onome što je individualno i kolektivno baštinio.

Premda smo neslučajno spomenuli novomilenijsku razdjelnicu, slikar o kojemu govorimo nije usmjeren specifičnoj aktualnosti, a još manje nekoj budućnosnoj projekciji. Dapače, njegova traženja obilježena su potrebom produbljivanja tradicije, odnosno vlastitog svjedočenja i što svježijeg bilježenja iskustva s kojima se formirao i unutar kojih pronalazi svoju autentičnu mjeru. Da i želi, ovaj autor ne bi mogao sakriti svoju slikarsku genealogiju, jer nosi prezime obitelji koja je u našoj novijoj povijesti dala već dva značajna likovna umjetnika (njegova oca Vjekoslava i njegova ujaka Dalibora). U ostalom, i imenom Marino upućuje na slikarskog klasika iz sličnog srednjedalmatinskog ambijenta, Marina Tartagliju.
Pogled prema Pagu, 2003., akrilik na platnu, 700x1000 mm
Sve ovo spominjemo jer slučaj Marina Paraća ne potpada pod uobičajene koordinate amaterizma i diletantizma. Jest, istina je da nije pohađao sustavno akademsko školovanje, ali je kriterije i tehniku mogao odavno upoznati u neposrednoj blizini. Pa kad se odvažio i sam krenuti u pustolovinu slikanja, u rizik vlastitog likovnog reagiranja na doživljaje iz mladosti i na prostore sredozemnih nadahnuća, znao je da nastavlja na uhodanoj brazdi, no znao je također da se treba odmaknuti od intuitivno primljene morfologije pa i od niza višestruko tretiranih motiva.
Dupini, 2004., akrilik,ulje na platnu, 450x600 mm
Zapravo, Marino Parać je odlučio načiniti svjesni hommage opusu svojega oca, Vjekoslava, te svojevrsno poklonstvo starome Solinu, izvevši nekoliko veduta i krajolika takoreći d' apres neospornoga uzora. Međutim, tih nekoliko solinskih prizora istodobno su i otpozdrav vlastitome djetinjstvu i vlastitome podrijetlu, one su znak uvažavanja, ali i točka odvajanja. Moglo bi se reći kako se Marino Parać ugrijavao ponavljajući lekciju neposrednog pretka, kako je njegova ontogeneza morala također rekapitulirati faze filogeneze, to jest kako je htio potvrditi svoj metjerski legitimitet, a tek onda krenuti u sasvim osobni iskaz kao stvarni novi početak.
Paraćeve kuće u solinu, 2001., ulje na platnu, 350x460 mm
Lukovi amfiteatra, 2004., akrilik, ulje na platnu, 450x600 mm
Nije čudno da se prvim pokušajima Marino Parać nastojao dokazati kao znalac mimetičkih vještina, kao ponizni tumač oblika i prizora iz prirode, počam upravo od "Mrtve prirode" ( s ribama, 2001.), na kojoj je pažljivo iskušavao moći modelacije i sugeriranja volumenskih i prostornih odnosa. Suzdržana gama pretežno toplih tonaliteta osiguravala je koherenciju kadra, a ljubav za detalj iskazivala se deskriptivnim dodacima. Ipak, faktura prvog plana (stola) i pozadina (zida) vibrirala je slobodnijim duktosom točkastih i crtičavih nanosa, koji će uskoro postati karakterističnim nosivim elementom slikareva rukopisa.
Škrpina, 2004., akrilik, ulje na platnu, 380x500 mm
Sa Solinskog Mila, 2004., akrilik, ulje na platnu, 350x450 mm
U iskušavanju svojih mogućnosti Marino Parać se okrenuo svijetu oko sebe i gotovo dnevnički nastojao registrirati svoje doživljaje. Ljetovanje mu je dalo priliku za živo osvrtanje i bilježenje i on se odazvao čednom neposrednošću. Motiv kao što su 'U kampu', 'Pod baldahinom','Ručak-karbonara-Šimuni' ili 'Mrežnica-Tomin mlin' dani su skicozno i ležerno, širokom paletom i gipkim potezima. Ali čini mi se da je tretman figura ograničenog dometa, da je uklapanje ljudskih likova i odveć određene scenografije (odnosno, konkretnih mjesnih atributa) manje uspješno od stvaranja atmosfere. Čak i u tim pregustim, pretrpanim kompzicijama Marinu je pošlo za rukom uhvatiti karakter svjetlosnih pretapanja, naći kromatski korelativ sasvim diferenciranih površina i materijala.
Igra gumenjaka, 2002., akrilik na platnu,
800x1000 mm
Galebovi, 2004., akrilik,ulje na platnu,
600x500 mm
Možda najbolje osječamo kako slikar preispituje svoje potencijale i traži rješenja adekvatna vlastitoj naravi i daru u dvije uzastopne slike iz 2002. godine, nastale evidentno u istom ambijentu, pa i vrlo sličnim predmetnim izazovima. Ulje na platnu "U uvali kampa Šimuni" nudi verističku interpretaciju pogleda sa strane na dva privezana gumena čamčića. U toj je verziji neophodna sugestija planova, pa morsku obalu slijede nizovi valova, te se nazire kamen i raslinje na suprotnoj strani zaljeva.
U uvali campa Šimuni, 2002., ulje na platnu, 500x700 mm
Kamenčići u moru, 2002., ulje na lesonitu,
300x410 mm
Moja uvala, 2004., akrilik,ulje na platnu,
400x600 mm
Sa stečenim iskustvom traženja vlastitog mjerila i znaka Marino Parać umije i uspijeva odazvati se stimulansu viđenoga nekom nagonskom oblikovanom reakcijom, koja predložak organizira u određeni oblikovni sustav, koji put na rubu dekorativnosti i ujednačenoga ritma grafizma i kromatskih silnica, koji put u okvirima ekspresionistički njegovane gestualnosti prštavog odjeka. U svakom slučaju njegovo bavljenje slikarstvom rezultira afektivnim posvajanjem svijeta u kojemu je odnjihan, te zaslužuje da mu ne bude uzvraćeno ravnodušnošću ili mimoilaženjem.
Tonko Maroević